|
O knjigama
Srđan Sandić
HANNAH ARENDT – INTELEKTUALNA BIOGRAFIJA
(Michelle – Irène Brudny: Hannah Arendt –
Intelektualna biografija.
"Sandorf", Zagreb, 2008)
|
Nedvojbeno je da je kritičko promišljanje totalitarizma bilo središte
političkog razmišljanja Hannah Arendt. Makar obrazovana u klasičnoj
tradiciji njemačkog Bildunga gdje je doktorirala kod Jaspersa na temu Pojam
ljubavi kod Augustina, upravo je uspon nacizma bio trenutak koji ju skrenuo
s puta filozofije na puteve politike i političkog, a tek se u Life of the
mind vraća filozofiji.
"Ima li, na posljetku, politika više uopće smisla?" – pita se Arendt u
vremenu uspona različitih totalitarnih režima i nuklearnog naoružanja, gdje
totalitarizam upravo svjedoči o nespojivosti politike i slobode. Hannah
Arendt totalitarizam interpretira kao ambiciozan projekt lišavanja čovjeka
slobode u najširem mogućem značenju kao sposobnosti započinjanja.
Totalitarizam upravo razara političko koje Arendt smatra sferom u kojoj
ljudska sloboda (za)dobiva (o)zbiljnost. Međutim, Intelektualna biografija
nam ponajmanje donosi priču o intelektualnim prijeporima same autorice sa
sobom i/ili drugima već puno više trivijalnosti, što nije nužno manje
vrijedno.
O privatnom životu Hannahe Arendt se zna malo ili nimalo. Kroz
Intelektualnu biografiju Hannah Arendt koju potpisuje Michelle Irene
Brudny, hrvatska publika sada po prvi put ima priliku ući u pozadinske priče
djela i rada jedne od najvažnijih autorica 20. stoljeća.
Ova nam knjiga na vrlo postmoderan način daje na uvid smjernice
intelektualnog razvoja, izgradnju arendtovskog (raz)mišljanja te zadane
društveno političke kontekste. Netipično za europsku tradiciju, autorica je
knjigu sročila na vrlo popularan, ležeran, pa pomalo i površan način, ali
ne i "vulgarno-američki".
Prateći najvažnije etape i kretanja velike autorice biografkinja prati
gradove (Berlin, Pariz, Jeruzalem, New York) u kojima je Arendt živjela te
oko njih gradi svojevrsne tematske uzore, objašnjavajući iz cijelog niza
izvora što, tko i kako je nagna(l)o Hannahu da piše baš o čemu je pisala.
Brudny uz biografski pregled objavljuje i do sada neobjavljeni tekst
"Vjerovanje u odabranost Židova" u kojemu se Arendt žestoko usprotivila
defetizmu židovske politike stavljajući "cijelu stvar" na jedan (tada
možda) preprizeman nivo pitanjem: "ne potiče li nepravdu onaj tko se ne želi
boriti za svoje pravo?".
Novo čitanje djela Hanne Arendt otvara nov kut gledanja ne samo na pisanje
već i na njezin poprilično nekonvencionalan i aforističan rukopis. Kroz
sažetost arendtovskog pisma uzrokovana aforističnošću iz koje proizlazi
općepoznata paradoksalnost i nekonvencionalnost, po prvi put se jasno
imenuju književni utjecaji poput Conrada, Kafke, Karen Blixen, Rilkea,
Prousta, Kiplinga... Književnost i pisanje prikriveni su epicentar nove
interpretacije arendtovskoga pisma, te je kroz takvu analizu biografkinja
donijela inovaciju u tumačenju života velike vizionarke Hannah Arendt.
Doznajemo primjerice (po meni potpuno nevažan detalj) da je otac Hanne
Arendt bolovao od sifilisa te da ga je baš ona – prilikom jedne šetnje –
spasila od smrti. Također saznajemo da je bila jedna od rijetko
privilegiranih učenica kojoj su tolerirani ispadi neposluha i bijesa ili
još banalniju informaciju da je u trenutku izbijanja Prvog svjetskog rata
boravila s majkom na odmoru na obali Baltika, dok se istovremeno četiri
godine mlađi Karl Popper nalazio sa svojom obitelji na obali jezera pored
Salzburga.
No, tu nije kraj ispraznim i nevažnim trenutcima ove knjige. Naime, kada
autorica govori o "kontroverznom" odnosu Martina Heideggera i Hannahe
Arendt, onda navodi nekoliko citata iz njihovi slavnih prijepiski u kojima
ističe Hannahin strah od odvajanja i poistovjećivanje majčinog povremenog
napuštanja s "napuštanjem" Heideggera.
Heidegger nije došao na njezin sprovod (koji je imao dva dijela: vjerski po
želji obitelji i govore bliskih prijatelja), kako navodi biografkinja, već
je samo poslao brzojav.
Najseriozniji dio biografije svakako je početak neobjavljenog izvještaja
koji je Hannah Arendt 13. svibnja 1942. predstavila na sjednici Jungjüdische
Gruppe a koji je svojom "hladnoćom" zgrozio velik broj intelektualaca i
dakako – Židove. Zašto je tome tako?
Naime, Arendt je na vrlo prost, jednostavan (pogotovo za ono doba) način
gotovo izjednačila zločinca i žrtvu aludirajući na povijesno-kulturnu
uvjerenost Židova da su Izabran narod izjednačivši istu s još glupljom
dogmom o bijeloj rasi:
"Izabranost se može objasniti kao neka vrsta povijesne misije: mi smo sol
zemlje, motor koji svijet drži u pokretu, primjer nepravde svijeta i naroda.
Posljednja koncepcija određuje čitavu našu historiografiju koja nam više od
stotinu godina pripovijeda priču o nevinom narodu koji pati i koji ne
sudjeluje u poslovima ovoga svijeta; te priču o zlim narodima koji su nas
odvajkada predodredili da budemo žrtveno janje za njihove zločine. Te priče
u svojoj ekstravaganciji nadilaze samo laži antisemita koji nam pak
serviraju priču o ljudima bijelim poput ljiljana koji su iskvareni i
izopačeni parazitizmom Židova.", te u konačnici završivši pseudofilozofskom
misli o odgovornosti u nepravdi svakog onog tko se ne želi boriti za svoje
pravo, koja je za zadani kontekst (najveći rat i najveći masakr u ljudskoj
povijesti) mogla zvučati neosjetljivo i hladno. Hannah Arendt umrla je u
svom stanu u New Yorku 4. prosinca 1975. godine. Na njezinom pisaćem stroju
nađen je list papira na kojemu je bio ispisan naslov njezinog posljednjeg
djela "The life of the mind" s podnaslovom trećeg dijela "Judging". Kako je
i sama bila autorica koja je (po vlastitoj izjavi: "nakon što bih
promislila, sjela bih za pisaći stroj i pisala što brže moguće") redovno
umanjivala dojam razrađenosti teksta, tako je i ova intelektualna biografija
s jedne strane neiscrpna po referencama, ali ipak poprilično jednosmjerna i
sužena u interpretaciji djela Hannahe Arendt.
nazad
|