O knjigama


Ranko Pavlović

KLICA U NERVU PJESME

(Paun Petronijević: Istrgnut klas, pjesme, priredio Milijan Despotović, "Svitak", Požega; UKS – Podružnica za Zlatiborski okrug, Užice, 2009)

Paun Petronijević: Istrgnut klas

Stihom Klicom niče iz nežnog nerva u pjesmi Moja pesma svaka Paun Petronijević (1936–1962), pjesnik svim svojim bićem i svakim svojim damarom, koji kroz svoju poeziju, jednako kao i kroz sjećanja, živi svoj drugi život, dao je možda svjesno ili iz podsvijesti, što za poeziju nije bitno, najbolji i najsigurniji ključ za ulazak u svijetle lavirinte njegovog poetskog tkanja, ako je bilo kakav ključ za to potreban i ako je uopšte tumačenje potrebno njegovim pjesmama koje, sabrane na jednom mjestu, ukoričene u Sabrana dela, odnosno u zbirku Istrgnut klas, čine jednu i jedinstvenu himnu ljepoti, ljubavi i tako žuđenom životu.

Klica iz navedenog stiha zapravo je sam taj stih, ali je istovremeno i cijela pjesma, razastrta u četiri stiha (jer više joj riječi i prostora nije bilo ni potrebno za saopštavanje cjelovite, emocijama nabijene misli o suštini pjevanja), ili – što je vjerovatno bliže istini – ta klica, začeta i iznikla iz pjesnikovog srca (Stih se dušom stvara, stih iz iste pjesme), zapravo je njegov cjelokupan pjesnički opus, naprosto izgrcan za nešto više od jedne decenije (ako računamo od datuma objavljivanja njegove prve pjesme), jer mu životni usud nije dao više vremena, nadoknađujući to podarujući mu veliki talenat i potrebu da svaki trenutak svoje nesanice i sna, pa i borbe sa surovom bolešću, posveti stvaralaštvu i građenju autentičnog, dušom oplemenjenog pjesničkog svijeta, u kome nikome, naročito strastvenom čitaocu, ne bi trebalo da bude tijesno.

P. Petronijević, ne bez razloga, a sigurno iz velike unutrašnje potrebe, vodi dijalog sa svojim (da li samo svojim?) pjesmama, baš onako kao što se razgovara s najdražim, s onima koji su srcu najbliži. Bolno je rađanje pjesme, kao što je uostalom svaki porod bolan, ali je od toga bola veća radost kada vidimo šta smo donijeli na svijet. Kad ste u meni pun sam bola i nemam mira dok vas ne rodim, povjerava se pjesnik sam sebi u pjesmi Moje pesme, da bi se nešto kasnije s ushićenjem (Ova pesma), himnično raspoložen, obraćao misli uobličenoj u stihove: Njoj ostavljenoj da oplođena obraduje vazduh u vetrovima... U tom, iako nijemom ipak žučnom razgovoru s poezijom, pjesnik zapravo razgovara sa svojim bićem, a to znači – sa sopstvenim životom i svijetom. Pri tome, što će čitalac lako uočiti, između pjesme, pjesnikovog života i svijeta u kome živi znak je jednakosti. Poistovjetimo li pjesmu s riječju, na što nas upućuje široka asocijativnost Petronijevićeve poezije, onda je upravo ta Pjesma, ta Riječ, praklica ili prabiće svijeta iz koga proističe sve i u koje će se sve vratiti. Ako je već tako (a jeste), onda je jasno zašto Vidom reč pisana u živu se pretvara (Trag u vidu).

Sav život odvija se između okrepljujuće pjesme i surovosti koje prijete i kidišu, naročito ako se otuđimo, ako se udaljimo od svog roda i plemena, od praotaca i onoga čemu su nas učili. Let nije spas za glavu ptice, ako je tama od žalaca, pjeva Petronijević mudrošću i životnim iskustvom naslijeđenim od predaka. U toj neprestanoj borbi Nosi se oblak sa suncem i senka pada na put. Onda kad nam je najteže, treba potražiti prijateljsko rame i na njega nasloniti glavu: Dođoste u moje leto kraj reke livadskog zrenja / O, prijatelji dobri, uliveni mi u srce nervom cveta (Dobro leto). Ali, čovjek često izgubi čovjeka u sebi, zaboravi prijatelja, a pjesnik u pjesmi Razmišljanje opominje: Zaboraviti prijatelja – znači umreti u njemu kao bol. Čovjek i u samom sebi mora da nađe prijatelja, sam sa sobom da bude blizak, jer, u suprotnom, glava ponekad može da pobjegne sa ramena, a vratiće mu se tek kada u sebi smogne snage da je pozove, kako naslućujemo iz pjesme Trenutak padanja koja potvrđuje i izuzetnu refleksivnost Petronijevićeve poezije.

Paun Petronijević je pjesnik prirode. To života što mu je usud dodijelio on udiše punim plućima u velikom skladu sa biljkama, pticama, povjetarcem, rosom, suncem koje ga miluje... Zasmejala se trešnja belinom mirisna cveta i taj smijeh u njemu odzvanja, on uvjerljivo miris procvjetale trešnje (koja je Jedno crveno vime usred leta) prenosi na čitaoca. Proljeće dolazi kao najljepša vatra u prostor pjesnikovog nerva, mjesec ne izlazi nego niče, i to ne bilo kakav već posrebren vrelim dahom. U njegovim pjesmama bijele golubice ljube klasje leta.

I žena je cvijet na grudima prirode, vječita želja, smisao traganja za ljepotom.

Utkaše li te u prostranstvo večni
Tkači što snuju zlatnu potku noći...

Tako u pjesmi Devojka pjeva Petronijević o izvoru momačke čežnje, dok ženu poredi s onim što je najljepše u prirodi i u našem poimanju svijeta, dodajući joj i nešto više od toga:

Ti nisi pesma, voda, ptica nisi,
Krv si i meso, znam, duša postoji...

Zagledan pastirevim okom (i njegovom mišlju) u dno neba (kojeg, uzgred, nigdje nema), pjesnik Paun Petronijević je zamišljen nad smislom postojanja i opstajanja. Ima li ga i kakav je taj novi svet i treba li mu vjerovati? I u nestajanju nastaje nešto novo, jer – Kad umre bor, niknu dve jele / I dva gnezda više napravi veseli kos. Čovjek je ponekad luđi od sebe, niko ne zna gdje je posljednji most i gdje posljednja šuma, a životno tkanje počinje u praiskonu nekog sveta bez glave. Uostalom, šta bi se dogodilo – pita se pjesnik – da dan traje neprekidno? Da bi se shvatila suština postojanja i opstajanja, kaže on, i srećnima treba dati malo mraka. Ne iz hira, naravno, nego – da bi osetili snagu pravog svetla.

Da bi se u tami koja dolazi iza svjetla opet vidjelo svjetlo, pjesnik nenametljivo, finom metaforikom, sugeriše da u strahu od Jeseni što dolazi pogledamo istini u oči, jer će samo tako moći da se prepozna ta Reč velika kao brdo što otisnuto juri dole. Njegova, Petronijevićeva, pjesnička riječ pomaže čitaocu da spozna neminovnost onog ogromnog zida što stoji pred njim, da shvati neizbježnost reza oštrog kao munja što će zaparati svijest onog koji već vidi srce probušeno na vrhu topole kraj druma.

Poezija Pauna Petronijevića puna je nesputanih lirskih naboja iz kojih, poput onih cvjetova koji se iz proljetne trave probijaju u njegove stihove, naprosto vrcaju lucidne, nenametljive misli, ne gušeći osjećanja, kao što ni nabujale emocije nigdje njima ne zasmetaju. Jezik mu je bogat, ubran iz narodne govorne bašte, čist i svjež kao proljeće o kome tako često pjeva, bez gotovo ijedne tuđice. Tim i takvim jezikom on nije pisao, već je zapisivao pjesme koje je sricao u dosluhu s prirodom i vaseljenskim romorom vječnosti.

Samo istinski, samonikli pjesnici mogu da stvaraju takve pjesničke slike kakve susrećemo u Petronijevićevim pjesmama.

Pružam ruke kroz prostor i grlim vatru bilja,
Zgusnut u kap mleka, na vrhu dojke leta,

jedna je od slika koje čitaoca naprosto primoravaju da se nanovo laća njegove pjesničke knjige. Od čulne vatre tela, to oči ptica gore, piše on i mi dok to čitamo osjećamo neugasiv plamen u vlastitom tijelu. U trenu rodi se vek pijan kao čežnja dalekih htenja, stih je koji je sam sobom pjesma kojoj, učini nam se na trenutak, ništa više ne treba.

Baš zato poeziju Pauna Petronijevića, pisanu sredinom prošlog vijeka, što ne smijemo smetnuti s uma prilikom njenog vrednovanja, treba čitati, iščitavati zapravo, i preporučivati drugima, da se njome oplemene.

Trud i rezultat truda priređivača Milijana Despotovića, naročito opširan i sveobuhvatan pogovor, zaslužuju posebnu pažnju, kao i vrlo uspjela slika Dragića Petrovića Medoša na koricama ove likovno i grafički veoma lijepo opremljene knjige.
 

nazad