Iz novih knjiga


Veselin Mišnić

ROMAN O CETINJU

Veselin Mišnić, Roman o Cetinju

("Obod" – "Štampar Makarije" Cetinje – Beograd, 2010)
 

Sjedim u podnožju Danilovih stopala na Orlovom Kršu, zagledan u elipsu razvučenog cetinjskog polja. Vidim očima ptice krovove kuća, sa vazduhom čistijim od svjetlosti udišem patinu minulih vjekova rasutu udolinom, patinu koja se začinje i nestaje u umu, kao svjetlucavo biserje, koje se tako razvučeno kroz nigdinu, kao neprozirni veo prigušenog blještavila, nekako proročki nadvija nad svačijom sudbinom. Pišem ti iz ove tišine ovo, ko zna koje po redu pismo, i čini mi se da je Knjaz Danilo sa istom sjetom i radošću baš sa ovog mjesta gdje sada počiva, mlad i zelen, još nezreo za vladara, pisao nekoj gospi umilne riječi, vezao ih u đerdane, a pisma koja niko nije smio vidjeti, davao orlovima, koji su se ovdje gnijezdili, da ih nose ljubljenoj, koja je iza nekog prozorskog okna, neke razbokorene kuće u Boki čežnjivo gledala put Lovćena i neba, čekajući nešto bezimeno što se nikada dobiti ne može i što je veće od same ljubavi. Pljusak me tjera da se sklonim od ove neumorne cetinjske kiše pod kupolu Danilove grobnice. Nekoliko kapi već je zaplovilo bjelinom ovom papira na kojem slažem riječi, koje mi dolijeću u jatima iz dubine duše. Nemam vremena, ni volje nemam da ti pišem šta me iz dana u dan goni da se penjem ovom uzbrdicom i da ti baš sa ovoga mjesta svakodnevno pišem pisma koja nikuda ne odašiljem. Samo ti u maštanjima dolazim, i jedino tako ne oklijevam da ti se povjerim i kažem kakve me sve muke muče. Nadam se u Boga, jer ovdje sam mu nekako bliži, da će moje želje uslišiti. I da će jednom moju čežnju razuvjeriti da nije bilo razloga da se tolikim strepnjama hrani.

Nada ima pravo da pruži ruku svakom očajniku, pa zašto bi onda od mene glavu okrenula.

Tako je u ovom zapećku moje zbilje, ljubavi moja neporeciva. Dosta je bilo čekanja i nadanja da ćeš ti meni iznenada u pohode doći. Kao što rekoh ne časeći ni trena, ovoga puta ti kapaka orošenih kišom, riječima zasut kao najvećim jesenjim pljuskom, krećem u obilazak tvoje sreće. U obilazak tvoga tijela krećem. Danima se pripremam sve ovo da ti kažem, kao što se pustolov bezimeni u osami svoga uma priprema za dugo putovanje. I pre nego što stignem da odahnem od zamornog puta, koji je od mene do tebe vodio vjekovima, i bio ucrtan sudbinski prije nego što smo se i rodili, kao što svaki put vodi u neizvjesnost i odavde pa sve do vječnosti, od nedodira do nedodira, poznavajući želje svoje neutoljive, i nadanja neispunjiva, odmah čim ti banem u neko bezimeno svitanje i rano buđenje, ovako u duši razgolićen, želim namah da zalutam u bujnoj i razigranoj kosi tvojoj. Danima i noćima da se u tim tminama tražim, i da me tjeraš da bar na tren iz ove uzburkane pameti izađem, dok ovlaš ogrnuta kabanicom, ti lakosana u kapuljači nosiš sunce svoje, koje i mene putnika namjernika grije.

Želim onako sanjalački, gonjen nagonima moćnih izazova, da posjetim sve još neistražene predjele tvoje glave.Tvoje male uši skrivene busenjem mrke kose, nježnim šapatom da milujem sa svih strana, i riječima sanolikim da ih utopljavam u danima koji svaku studen nepovratno odnose.

Cvijet da budem koji raste zajedno sa osmjehom tvojim, ovlaš udjenut u zobnicu proljećne radosti. Cvijet koji nikada ne vene, već nastavlja da buja, baš na tom mjestu, hranjen đubrivom iz moga raspukloga srca.

Cvijetom koji se vječito uljepšava svjetlucavim treperenjem tvoje sanolike zbilje. Koji bjelinom odijeva tvoju prelesnu dušu, koja se vjerujem u vjenčanici najblistavijeg proljeća rodila.

Da potom dodirnem krajeve tvojih usana osmijehom koji izmamljuje čežnju među brestovima, upamćenu iz one filmske priče, osmijehom koji umije sjetu vjekova da liječi.

Dok sanjaš, želim onako kradom i lopovski da zavirim u bludne zjene očiju tvojih, pod kapke tvoje da se pritajim i da se skrijem od vjetra i kišnih oblaka što ti u vjeđama počivaju. Kao u drevnoj skaski hoću li moći zadovoljiti hiljadu želja, ili savladati samo jednu. Onu najveću. Neostvarivu. Tako, bajanjem i pričama koje u zimskim dugim noćima pucketaju kao suvo granje na vatri, odagnam zauvijek one sitne pramenčiće ljudske dokone strepnje i blage sumnjičavosti, magličaste i misteriozne poput samoće beskućnika, što se u beonjačama očiju tvojih taložila vjekovima, i prije mene.

Krećem ka tebi golotinjom zaogrnut, kao od majke rođen, obučen samo u jutarnju drhtavicu, dolazim ti u posjetu korakom koji ima krila i ne zna kada treba da zastane i da sumnja, korakom koji se ne koleba da put možda cilju putnika dovesti neće.

Dolazim ti veseo kao vjetar razvigorac, u danu kada sunce baulja prašinom i umiljava se i podanički cvili ispod ognjevitih stopala tvojih. I kad je jara na vrhuncu i kada se žega ljetnja uvlači u vrtloge tvoje uzavrele krvi. Odijevam se povjetarcem koji na dnu omamljenog srca hladi davno začetu samštinu, ustajalu u koritu naše neprolazne čeznje za dodirom, koji se ne zaboravlja.

Vođen rukom dugog čekanja, dolazim ti prepun vjerovanja u nemoguće, kao skitnica što ulazi u nepoznatu varoš, gdje svima i bez srama u lice može reći da bogatstva koje posjeduje nosi u sjećanjima svojim.

Dolazim da obiđem sve crte lica tvoga, one sitne bore koje skoro nevidljivu mrežu grade oko očiju tvojih, dok se pretvaraju u grohotno smijanje.

Zube da ti pomilujem onako sočno kako to umije tvoj jezik da radi.
I jezik takođe da ti liznem riječima koje se vlagom i vodom žednika razblažuju.

I prepun strepnje pobjedničke, kao planinar što se vraća posle osvojenog vrha, živ i malo umoran, spustiću se potom niz litice tvoga dugog i snježno bijelog vrata, do njedara tvojih, tih bijelih hramova uokvirenih polumjesečevim lukovima. Pristupiću sa drhtavicom kubetima začetim na periferiji jednog beskrajnog i bezimenog mlječnog puta. Da se smjerno priklonim tim malim izvorima nedosanjanog užitka i trajne ljepote. Znam, pohitaću da okačim kao o čiviluk drhtavicu svoga tijela o tvoje kupinaste bradavice, nabubrjele od strasti i čekanja. Da se umirim kao nebo prije sijevanja munje i tako pritajen da slušam kako ti jogunasto srce neumorno galopira, i kako ga slapovi krvi kupaju u svitanje.

Poželjeću da ljubim nježno onaj nemjerljivi razmak optočen paučinom trajanja i zategnut poput strune između pupka i duše tvoje. I niže, i niže da otpočinem, uhranjem golemom silinom jedne po svemu neizvjesne pustolovine. Da potom zamoren dugim traganjem za spokojem, na koži tvojoj oslikam sanoliki predio, koji ljepotom hranjen drijema u dubravama nezamislivog gorja, i da se ugnijezdim tamo gdje život svoju klicu od pamtivijeka zameće, a tvoje duge, preduge noge završavaju putovanje svoje.

Tu da ostanem dok vrijeme ne prihvati mjeru konačnosti.
Dok vječnost ne zarudi u našoj novoj zbilji.

Potom ću vijencem butina tvojih da nastavim ovaj obilazak bez kraja. Ovo putovanje u nigdinu. Znam poželjeću da na koljena tvoja na čas zastanem i odahnem od dugog puta, da u tom trenu, zadojen umorom putnika namjernika, kažem ti riječi nove, tek rođene i nenačete, tebi tajno upućene, koje će vjetar što prati vijorenje kose tvoje sa slašću pozobati, prije nego što ih budeš čula. I potom strmoglavo da se sjurim ka stopalim tvojim, i krenem da pratim tragove koji su u trajanju tvoje kobi urezani. I onda ohrabren sa druge strane tijela da zavirim. Krenem usponom koji se neponovljivim oblinama hrani.

Ovoga časa krećem ka tebi, koja si oduvijek bila neutoljiva glad ove moje velike i neutoljive čežnje.

I pitam se pomalo zaplašen, kao ona ptica koja prvi put nad provalijom let svoj isprobava, hoćeš li htjeti da prepoznaš putnika glasonošu u meni. Onoga koji radost donosi. Koji se nadom od sumraka do svitanja hrani. Hoćeš li na tren zastati na pučini da se ukrcam u tvoju bijelu lađu nepomaka.

Ne zatvaraj mi vrata duše svoje.
Ja sam putnik koji donosi sreću.

Lako je okrenuti leđa. Još lakše odmahnuti rukom. Možeš se praviti da me ne primjećuješ dok začaran ljepotom kojom svijetliš, lutam prostranstvima tvoga tijela. Vjerujem da slutiš kako se ja odavno ne opijam prolaznošću.

Dodirujući tebe u snovima svojim, snenu i sanoliku, dodirnuo sam vječnost neporecivu.

Vatra tvoje puti me spašava da ne umrem od studeni. Ništa me ne može zaustaviti da ti dođem. Čula ti ove moje riječi nemušte i daleke, ili ih ne čula, vidjela me kao obris izmaglice, ili me ne vidjela, još ovo ti moram reći.

Ja sam ljubavi moja putnik, koji neumorno od postanja luta vrtovima duše tvoje.

Ja sam putnik koji nikada do tebe nije stigao i koji nije još krenuo i koji se možda i zbog toga ne zaboravlja.
 

nazad