Iz novih knjiga

Krunoslav Šetka

JAZZ ROMAN

("HKD Napredak", Sarajevo, 2009)
 

…Onaj uvaženi suvremeni turist, što preferira kulturni turizam i što je dao onakvu briljantnu izjavu za hrvatski turistički časopis Homo Touristicus, obišao je cijeli svijet. Ime mu je Peter Jürgen, Nijemac, oženjen Mirom iz Mjesta blizu granice. Po zanimanju je sveučilišni profesor na Sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu. Mira je u Njemačku otišla s trideset i jednom godinom, početkom Domovinskog rata. Po zanimanju pravnica; strani jezik – ruski; i nakon dvije godine, normalno, njemački. Sjedili su na jednoj od onih udobnih klupa Španjolskog trga. Mira je tumačila Peteru pojedinosti događanja u tom gradu i okolici. Petera je najviše zanimao kulturološki aspekt tog podneblja, jer je za njega kultura imala presudni značaj za objašnjavanje nekih posljedica, kao što je to za Freuda bila seksualnost. Peter je uživao u klimi tog podneblja. – Eto, već jedan razlog više što se nismo pokajali ovdje provesti ova dva tjedna odmora, Mira. Sunce je probijalo zimski omotač. Herr Peter nije u Mainzu navikao na ovaku blagu zimu. Godilo mu je sunce; grijalo mu obraze, i noge mu nisu mrzle, ni snijega nema, suho sve, sunce nastavlja grijati njegovo tijelo, a on mu se nevino prepušta. – Schatzy, nemoj mi se rastopiti na klupi, vidim kako ti godi sunce. Nije ništa odgovorio. Zadigao je malo glavu kao kod brijača i pustio suncu da ga puni energijom. Primijetio je ispod sunčanih naočala neku osobu koja se kretala direktno prema njima. Motrio ju je, neupadljivo, očekujući kad će negdje skrenuti. Nigdje skrenula nije. Sjela je direktno na njihovu klupu. Peter se iznenađen i prepadnut još malo pomjerio prema Miri do kraja klupe. – Niste pitali je li slobodno – reče slabim hrvatskim? Osoba ga je pogledala prepoznatljivim mostarskim pogledom: polusmrknutog nategnutog lica, poluotvorenih usta i zategnutih više u jednu stranu; na toj istoj strani gdje se evolucijom zatezala i žila na vratu koja prouzroči takvo jedno trenutno krivljenje usta. Pogled – ponižavajući i arogantni. Odmjerio ih je eksperimentalno par puta od vrha do dna kao da promatra neka niže vrijedna bića i progovorio prepoznatljivim mostarskim govorom, teškim toliko da riječi počnu izlaziti već negdje iz utrobe, u crijevima, (usta služe samo za kamuflažu), naprežući se – rastezljivo: „Čuj, je li slobodno!“ pitao se taj prototip mostarskijeg Mostarca, kao da se čudi otkud tom čovjeku, što je sjedio sa ženom na klupi, hrabrost da njemu, Mostarcu, uputi jedno takvo pitanje. Stresao malo prstima kao prašinu po majici pa im se okrenuo, obraćajući se Herr Jürgenu: „Ja sam Mostarac, burazeru! Da ja pitam nekoga u mom gradu, je li slobodno!? Smiješno!“

Još se neko vrijeme zgražao nad gospodinom profesorom i gospođom Mirom, dok su se ovi zgroženi ustajali i napuštali to mjesto. Nena ih je, doduše, upozoravala na takve situacije. Profesor je doživio kulturološki šok. Koliko god ih je u svojoj dugogodišnjoj karijeri, po raznim dijelovima svijeta, doživljavao, uvijek iznova bi mu bilo neprijatno. Trebalo mu je neko vrijeme da tome da objašnjivu notu. Nije razumio što znači riječ „burazer“ pa mu je Mirjana prevela. Objasnila mu je da je to riječ kojom oni mijenjaju riječ brat.

Značenje tih riječi, a ima ih više koje oni koriste kao prepoznatljive riječi mostarskog diskursa, može biti drugačije od osnovnog značenja riječi. Korištenje tog iskrivljenog govora, za urođene Mostarce predstavlja jedan od glavnih identifikacijskih elemenata njihove kulture. Urođeni Mostarci kad šetaju gradom, toliko se rašire (napušu), da zauzmu čitav grad. Ostali šetači (neurođeni Mostarci) moraju skupljeni prolaziti kroz „uska vrata grada“. Nadalje, svaki grad ima svoj ulični jezik. No problem Mostara je u tome što, kad se govori i književnim jezikom, misli se još uvijek uličnim. Tad je osjetio kako nekad magla i smog, kiša i snijeg, mogu davati više topline od sunca. Herr Jürgen je počeo vjerovati svakoj riječi izrečenoj protiv tih ljudi u koje do tada nije vjerovao. – Malograđani su homogena skupina ljudi koji se međusobno razlikuju jedino po stupnju ograničenosti. – Opasna je malograđanska svijest za razvoj čovječanstva. Nije opasna seljačka, kako to tvrde, npr., Mostarci. Seljaci se bave svojim seljačkim poslovima opskrbljivajući čovječanstvo hranom. Malograđani, nasuprot tome, bave se građanskim poslovima, zakivajući čovječanstvo u plitke predrasudnostereo- tipne kalupe iz kojih ono teži eksplodirati. Svi se čvrsto drže svojih nepisanopropisanih pravila ponašanja, jednoobrazne svijesti mišljenja i djelovanja, nanoseći tako neizrecivu štetu čovječanstvu njihovim proizvođenjem niže vrijednih ljudi. Najgore od svega je to što još uvijek postoje i cijela društva koja se razvijaju na malograđanskim kriterijima življenja, pisao je Peter svoj znanstveni rad na temu „Kulturološko-sociološki aspekti razvoja čovječanstva na početku novog milenija“. Što se tiče nesređenih odnosa izbjeglica iz rata i mještana Mostara, pisao je: „To se događa u sredinama koje ni same nisu imale zadovoljavajući nivo kulture prije dolaska tih izbjeglica, odnosno nemaju dovoljno razvijenu kulturu da bi mogli asimilirati izbjeglice, pa tako produkti asimilacije budu ignorancija, cinizam, ponižavanje, izbjegavanje, separacija, te mržnja i netrpeljivost. Okolina utječe na čovjeka. U takvim sredinama, ili ćete prihvatiti stroga i ograničena pravila provincije, ili ćete pobjeći odatle. Kad jednom potpuno pripadnete takvom načinu življenja i razmišljanja, teško vam se poslije prilagoditi na promjene. Zbog toga tipični Mostarci i ne mogu živjeti nigdje drugo nego u Mostaru.“

No, Peter se divio ljepoti folklora tih krajeva. Znao je cijeniti tradiciju i kulturu.

Na putu do semafora prema hotelu, još onako zbunjene, počeli su ih salijetati romska djeca. Ništa nisu govorila; pružala ruke, zapriječila im prolaz, jedno pa drugo, pa opet tako, ima ih još; ne daju im proći, naporni su, dosadni, uporni, bezobrazni. To im je gospodin profesor i govorio. – Agresivno prosjačenje je zabranjeno. Sjedite na jednom mjestu ako mislite nešto dobiti. Nije to na njih ostavilo nikakvog utjecaja. Bolje bi razumjeli riječi koje su navikli slušati po semaforima: marš u pičku materinu, gubi se dok te nisam premlatio i sl. Preostale dane svog odmora bračni par Jürgen je proveo u Pragu.

* * *

Stanislav Majstorović bio je u zatvoru još za vrijeme studija. Stanovao je tada u nekom apartmanu. Bio je u srednjem od tri apartmana koja su se iznajmljivala. Kad bi se normalnom jačinom glasa razgovaralo u susjednom apartmanu, u dotičnom apartmanu se to čulo. S malo većom koncentracijom moglo se i razumjeti o čemu se govori, ako se ne bi govorilo potpuno tiho. U razigranom veselom govoru i smijankama već bi postajalo preglasno. U lijevom apartmanu od njega, gledajući kutom od ulaznih vrata, većinom su se smjenjivali studenti u svom boravku tu. Dok je onaj desni apartman bio kao rezerviran za vansezonske radnike, trgovačke putnike, konobare i sl. Ali i za „divlje brakove“, kako je to jedne prilike nazvala gazdarica tih apartmana. – Lijepo sam joj dala na znanje da ja neću da mi se više tuda skupljaju „divlji brakovi“. Pitala sam je, da li je sama? Odgovorila je: „Da“. I plaća samo za jednu osobu. A taj joj je ljubavnik tu skoro svaki dan. Večer prije, negdje oko 22 sata, Stanislav je spremao ispit koji mu je trebao biti za tri dana. Prvo je, onako blago, čuo tupo lupkanje u susjednom apartmanu. Inače, drugim danima, kad bi mu radila TV, nije ništa čuo. Dalo se čuti, primijetiti, no nije bilo do te mjere da preraste u smetnju. Nakon par minuta, to se tupo ritmično udaranje o zid, sada, ne dalo primijetiti, već nije dalo izbjeći; bilo je provokativno, nervirajuće, neprestano. Stao je s učenjem da razmisli što da radi. Scena je počela prerastati u horor. Intenzivno tupo udaranje kreveta o zid i njegovo škripanje počelo je biti praćeno ispuštanjem ženskog stenjanja, piskutavog, izrazito velike intonacije, koje je sličilo malo na plač, malo na težak fizički rad, malo na izvježbanje glasnica pred koncert, malo na početke učenja nekog jezika, i konačno, malo na umiranje osobe pogođene metkom. Stanislavu se u tom momentu pobudio urođeni nagon za ubijanjem; opstankom vrste; životinjski nagon, koji ga vodi, upozorava, da suparnika, mužjaka, u susjednoj prostoriji treba likvidirati kako bi mogao nastaviti mirno s učenjem. Nagon mu govori da treba likvidirati i ženku (što kriči kao svinja kad se kolje). Treba je zaklati do kraja da više nikad glasa ne ispusti. I da mu više nikada ne priredi takvu nepodnošljivu patnju za Homo Sapiensa (žednog krvi). Lupao je uzaludno po zidu da prestanu. Ovi se nisu obazirali. Dolazio im je čak i do vrata, prozora, kucao, sve uzalud. Kao da su to namjerno njemu radili. Sve se to odigravalo jako brzo. U milijarditim dijelovima vremena iskazanom sve u roku od nekih dvadesetak minuta, sve se to dogodilo: i probanja puštanja glazbe da ne čuje, i učenja naglas i probanja ignoriranja, i hvatanja jedinog noža kojeg je imao u apartmanu. Nakon nevjerojatno divljačkog lupanja, koje je prijetilo razvaljivanju vrata, ovi su konačno otvorili, prekriveni samo kupaćim mantilima. Ubodi noža su bili automatski, brzi, sinkronizirani, skladni i urođeni. Stvarano evolucijom preko dva milijuna godina zubi su mijenjani drugim vrstama oružja. No takva je snaga ranjene zvijeri, da su liječnici poslije izbrojali, sve ukupno, sedam uboda nožem u jedno i drugo, usprkos njihovom postmodernom otporu. U hrvačkom kaosu po tom njihovom apartmanu, za kratko vrijeme njegovog djelovanja, ostao je apartman devastiran. Gazdarica je uspjela vidjeti posljednja dva uboda njegove borbe. Bila je privučena urnebesnom galamom i lupanjem koje su tu stvorilo. Bila je sama pa se bojala direktno prići. Muž joj je bio s prijateljima na piću, a djeca koja su bila već legla, također su se od grmljavine apartmana probudila. Gazdarica je, vidjevši dio tog kovitlanja, ostala zaprepaštena. Stanislav je bio jedan od najboljih i najmirnijih stanara koje je do tada imala. Postala je preplašena. Bijeli kupaći ogrtači poprimili su crvene mrlje, nekog neuravnoteženo špricanog dizajna. Takav je dizajn bio prepoznatljiv i po njihovim nagim tijelima. Zvijer je u svojim bjesomučnim zahvatima nožem, s oštricom veličine noktarice, bila konačno iscrpljena, i sva zadihana se okrenula gazdarici prema vratima. Ona je stajala kao skamenjena, ne shvaćajući. Njih su dvoje sada ispuštali glasove kao ranjenici, glasove u kojima nije bilo ni malo erotike, glasove za preživljavanjem. Gazdarica ih je odvezla u Hitnu pomoć. Tu su ih previli i zašili rane. Prethodno su odstranili sve što je nepotrebno (odjeću, kako bi mogli nesmetano obraditi rane), tako da su njih dvoje bili postmoderni predstavnici Adama i Eve. Stanislav je za to vrijeme već spremao svoje stvari iseliti. Bio je osuđen na izdržavanje kazne u zatvoru. Nakon dva mjeseca je pušten i prebačen na psihijatrijsku njegu. Tijekom navedene borbe u ekstazi bijesa, grčevitim stiskanjem noža i ubadanjem i razbijanjem tko zna kamo i kako, Stanislavu je umalo bio otpiljen mali prst desne šake. Doktori psihijatri su poslije uputili prosvjednu notu nadležnim organima. Trebao je odmah biti poslan k njima. Zatvor je samo pogoršao njegovu dijagnozu. Doktori su Stanislava proučavali drukčije nego ostale pacijente. Imao je neočekivane inteligentne napade govora. U takvim momentima su ga liječnici morali pažljivo slušati, inače bi onda on počeo rušiti sve oko sebe. Jedino pažljivo slušanje od strane kompetentnih osoba ga je smirivalo. Uspostavljanje dijagnoze je bilo u tijeku. Radilo se o mješavini više simptoma odjendanput. – Škripanje kreveta: jednolično ritmično, zatupljujuće, smrtno ozbiljno – to bi otprilike stalno ponavljao na bilo koje postavljeno pitanje. Poslije bi nastavio sam bez da ga itko išta pita: to nije pucketanje vatre (drva) u kaminu, i čaj u dvoje. To je gladijatorska borba do svršavanja. Gladijatori pobjede jednom, drugi put izgube glavu. Voditi ljubav znači izbjegavati druge da te čuju i vide. A jebati se znači ne obazirati se ni na koga. U ovu teoriju uklopio se još jedan međuoblik Karl Ana – jebanje s obzirom.

To je ona situacija u nevinom dječjem slučaju kod Nikole i Sonje. U takvom slučaju, samim tim što je to prvi put, javlja se neki oblik neidentificirane ljubavi. I ostaje uvijek neka tajna veza između to dvoje ljudi. Ako taj odnos ne spada u incest. Oni su odrasli u svojoj, na usporediv način, kao što Romi odrastu u svojoj sferi postojanja.
 

nazad