|
Iz novih knjiga
Zoran Raonić
BEHAR U ZMIJARNIKU
("Alma", Beograd, 2009)
UPEKLA NEBESKA ZVIJEZDA
Spreman je da se svađa. Pa čak i da napadne službeno lice. Uvjeren je da ima
pravo i da mu ga uskraćuju.
Sliva mu se znoj niz čelo, niz nos, brkove i bradu, i onda pada u debelu
bundu, pa niz vunene čakšire, do u čizme razgažene do ofucanosti. Po neka
kapljica kane i na šalter ili na neprohodno staklo ispred nalickanih
činovnika, i tu blješti pred zracima raskošnih svjetiljki sa druge strane i
od ilindanskog sunca sa bočnog prozora izdužne prostorije prepune niskih
šaltera. Stegao se vazduh kao omča. Kao sudbina.
Bila je zima kad je krenuo u izbjeglištvo.
DUMATOR
Gospodin G. G. A. svu dragu noć sa svog prozora, iza zavjese, posmatra
krovove kuća razbacane u produžetku njegove visoke zgrade. I kao da prvi
put vidi to naselje zgusnutih krovinjara koje se proteže sve tamo do mračne
šume prepune skrivenih sjenki.
Pun mjesec je i ništa mu ne može promaći. Posebno u vidu ima tamnocrvenu
starinsku kuću na sprat, koja se i sada izdvaja arhitektonskom osobenošću.
Bila je to nekada najljepša i najbogatija kuća u kraju, prepuna gospode i
glamura.
Noć odmiče i već je pri kraju. Ne zna zašto, ali on je još uvijek ubijeđen
da će baš noćas krovovima prošetati posustala ljepotica Mara, iako to jedina
vlasnica nekada čuvene kuće nikada ničim nije nagovještavala.
RUČAK U TRAVI
Za vrijeme ljeta Novak Palčić bi se ugojio toliko da su mu rezerve u
stomačiću trajale dugo i dugo, čak sve tamo do narednog ljeta, do nove
velike trave. A zalihe je pripremao na vrijeme, uporno i veoma vješto se
puneći onim što mu je najdraže bilo, gurmanlucima iz trave.
Njegov metod pripreme obroka bio je dobro uhodan i jako jednostavan. Opremu
bi odložio u stranu, vješajući sve o srednju od tri velike trešnje na sred
nepregledne livade prepune zuja i ljetnje radosti. Potom bi tanjir sa
gustim mlijekom polagao u travu i započinjao svoj uobičajeni ritual, na koji
se okolina već bila navikla, pa nije puno ni obraćala pažnju. Skakutao bi u
krug oko tanjira, kao priviđenje kakvo, privikujući i ćurličući, nagoneći
tako skakavce u mlijeko. Uskakali bi oni jedan po jedan, kao po zadatku,
kao da u toj bjelini nalaze spas.
Ponavljao Novak bi sve to dok se u tanjiru ne bi potopilo skakutana onoliko
koliko mlijeko može da ih primi i koliko je domaćinu dosta za ručak. I taj
jedan jedini obrok obično se upražnjavao u predvečerje, u vrijeme niskog
sunca koje s olakšanjem tone za bregove na zapadu. Palčić je jeo samo jednom
dnevno, jer skakavci se sporo i teško vare, a drže dugo. I ta jedna porcija
je bila u velikoj nesrazmjeri sa njegovim tjelašcem. Govorio se da je upravo
zato imao neobično veliku snagu, neprimjerenu njegovoj fizičkoj građi. Baš
kao i skakavci, na koje je inače i sam podsjećao. Iako je to bilo logično,
nijesu ga zvali skakavac, ali ne zato da ga ne bi povrijedili, već da bi
priču učinili zanimljivijom. Tako ni priča o načinu njegove ishrane ne bi
imala smisla. Uostalom, i nije prvi put da se nešto hrani svojom vrstom. Pa
i Novak Palčić im je nešto što je više ličilo na nadimak i pogodno za
sprdnju, naročito u tom kraju gdje svi imaju slavna imena i jaka prezimena.
Bio je atrakcija dok je bio živ, a ko ga ne pamti, ne vjeruje ni da je
postojao Novak Palčić. Iako priča sa skakavcima ima i nove dokaze.
nazad
|