Iz novih knjiga

Zoran Raonić

BEHAR U ZMIJARNIKU

("Alma", Beograd, 2009)
 

UPEKLA NEBESKA ZVIJEZDA

Spreman je da se svađa. Pa čak i da napadne službeno lice. Uvjeren je da ima pravo i da mu ga uskraćuju.

Sliva mu se znoj niz čelo, niz nos, brkove i bradu, i onda pada u debelu bundu, pa niz vunene čakšire, do u čizme razgažene do ofucanosti. Po neka kapljica kane i na šalter ili na neprohodno staklo ispred nalickanih činovnika, i tu blješti pred zracima raskošnih svjetiljki sa druge strane i od ilindanskog sunca sa bočnog prozora izdužne prostorije prepune niskih šaltera. Stegao se vazduh kao omča. Kao sudbina.

Bila je zima kad je krenuo u izbjeglištvo.
 

DUMATOR

Gospodin G. G. A. svu dragu noć sa svog prozora, iza zavjese, posmatra krovove kuća razbacane u produžetku njegove visoke zgrade. I kao da prvi put vidi to naselje zgusnutih krovinjara koje se proteže sve tamo do mračne šume prepune skrivenih sjenki.

Pun mjesec je i ništa mu ne može promaći. Posebno u vidu ima tamnocrvenu starinsku kuću na sprat, koja se i sada izdvaja arhitektonskom osobenošću. Bila je to nekada najljepša i najbogatija kuća u kraju, prepuna gospode i glamura.

Noć odmiče i već je pri kraju. Ne zna zašto, ali on je još uvijek ubijeđen da će baš noćas krovovima prošetati posustala ljepotica Mara, iako to jedina vlasnica nekada čuvene kuće nikada ničim nije nagovještavala.
 

RUČAK U TRAVI

Za vrijeme ljeta Novak Palčić bi se ugojio toliko da su mu rezerve u stomačiću trajale dugo i dugo, čak sve tamo do narednog ljeta, do nove velike trave. A zalihe je pripremao na vrijeme, uporno i veoma vješto se puneći onim što mu je najdraže bilo, gurmanlucima iz trave.

Njegov metod pripreme obroka bio je dobro uhodan i jako jednostavan. Opremu bi odložio u stranu, vješajući sve o srednju od tri velike trešnje na sred nepregledne livade prepune zuja i ljetnje radosti. Potom bi tanjir sa gustim mlijekom polagao u travu i započinjao svoj uobičajeni ritual, na koji se okolina već bila navikla, pa nije puno ni obraćala pažnju. Skakutao bi u krug oko tanjira, kao priviđenje kakvo, privikujući i ćurličući, nagoneći tako skakavce u mlijeko. Uskakali bi oni jedan po jedan, kao po zadatku, kao da u toj bjelini nalaze spas.

Ponavljao Novak bi sve to dok se u tanjiru ne bi potopilo skakutana onoliko koliko mlijeko može da ih primi i koliko je domaćinu dosta za ručak. I taj jedan jedini obrok obično se upražnjavao u predvečerje, u vrijeme niskog sunca koje s olakšanjem tone za bregove na zapadu. Palčić je jeo samo jednom dnevno, jer skakavci se sporo i teško vare, a drže dugo. I ta jedna porcija je bila u velikoj nesrazmjeri sa njegovim tjelašcem. Govorio se da je upravo zato imao neobično veliku snagu, neprimjerenu njegovoj fizičkoj građi. Baš kao i skakavci, na koje je inače i sam podsjećao. Iako je to bilo logično, nijesu ga zvali skakavac, ali ne zato da ga ne bi povrijedili, već da bi priču učinili zanimljivijom. Tako ni priča o načinu njegove ishrane ne bi imala smisla. Uostalom, i nije prvi put da se nešto hrani svojom vrstom. Pa i Novak Palčić im je nešto što je više ličilo na nadimak i pogodno za sprdnju, naročito u tom kraju gdje svi imaju slavna imena i jaka prezimena.

Bio je atrakcija dok je bio živ, a ko ga ne pamti, ne vjeruje ni da je postojao Novak Palčić. Iako priča sa skakavcima ima i nove dokaze.
 

nazad