|
O knjigama
Željko Grahovac
ORIGINALNI MODEL ROMANESKNE STRUKTURE
(Igor Marojević: Šnit, roman-tabloid. „Laguna“, Beograd, 2007)
|
Iza kratke,
pristojno-distansne „Napomene autora“ a ispred
detaljnije, instruktivne „Napomene priređivača“
(naravno, virtualnog) Igor Marojević je našao za
potrebno pozvati se na Klajnov-Šipkin „Rečnik
stranih reči“ i navesti značenje termina „šnit“: ta
se njemačka riječ može prevesti i kao kriška,
komad (okrajak, odrezak, parče... nečeg) – i kao
kroj ili krojni model (odijela, haljine).
Naslov ovog romana je upravo savršeno odabran:
riječ je o odlomcima, okrajcima, komadićima
priča, izvještaja, intriga, „izvornih“ i
„prenesenih“ svjedočenja o zbivanjima u Zemunu
spočetka Drugog svjetskog rata – koji su i sami po
sebi, i po načinu kako su prezentirani
fragmentarni i polivalentni (u smislu
odlomljenosti i ispreturanosti, te
višestrukosti i zamjenljivosti vizura iz kojih su
dati). Autor se okoristio štampom koja je u to
vrijeme izlazila, što javno, što ilegalno, što na
njemačkom, što na hrvatskom, što na srpskom jeziku,
što dvojezično – navodeći odmah na početku nazive
tih listova i časopisa i napominjući da je gotovo
sva građa romana zapravo „preuzeta“ iz članaka,
tekstova, feljtona, podlistaka i vijesti
objavljivanih u njima. Historijska distanca od
šest-sedam decenija, kao i manje-više lokalni
karakter zbivanja i likova na koje je fokusiran,
svakako dopuštaju autoru da „promiješa karte“
onako kako mu najviše odgovara: da se koristi
navedenim novinskim izvorima kao „dokumentarnom
građom“ (ako ne u smislu preciznog navođenja i
preuzimanja pojedinih sadržaja, ono barem u
smislu „dogradnje“ ili prerade njihove kao
podsticaja i kao podloge za romanesknu
konstrukciju), kao i da insinuira („podmeće“)
pojedine pasaže teksta kao „preuzete iz
izvornika“ (što je, naravno, posve legitiman
„dokumentarno-fikcionalni“ metod kompozicije
romanesknog teksta, u kojem autor može i citirati,
i parafrazirati, i nadograđivati, ali i
izmišljati izvore – kako mu kad zatreba).
Podnaslov romana, koji bi trebao sugerirati i
žanrovsko određenje („roman-tabloid“), koliko god
bio utemeljen i opravdan u sadržinskom i u formalnom
smislu, doima se čitatelja, prije svega,
ironično-distansnim, i to dvostruko: najprije kroz
autorski odnos prema epohi kojom se bavi, prema
značaju ili prema dominantnim oblicima
profiliranja i artikuliranja tih tema u
tradiciji naše književnosti (mislim na književnost
ili književnosti, kako kome drago, na jeziku koji
je naš, kako god ga zvali) – a potom i kroz
autoreferencijalnost, tj. kroz odnos prema samom
sebi kao književnom stvaraocu. Termin tabloid
ima, svakako, negativnu konotaciju, budući da
podrazumijeva senzacionalistički pristup u
publicistici, tematsku orijentiranost na
intrige, tračeve, poluistine i laži u prenošenju
informacija – s prvenstvenim ciljem podilaženja
niskim nagonima i lošem ukusu šire publike; ako ga
je autor preuzeo da bi dao podnaslov svom romanu –
onda tu ima nečeg izazovnog, posprdnog i
ironizirajućeg u samom pristupu tematici i epohi
(o kojima smo učeni i ideološki „drilovani“
misliti kao o „ozbiljnim“, „herojskim“, „tragičnim“,
„uzvišenim“), ali i u odnosu prema samom sebi kao
autoru (koji, demistificirajući to što mu je
predmet interesa, ne može a da ne demistificira i
samu književnost kao kreativnu djelatnost – ako
ništa drugo, da je barem malo „olabavi“, opusti, da
se poigra s njom, kako to već i podrazumijeva jedan
postmodernistički koncept proznog izraza).
Tematski krug ovog
romana obuhvata peripetije i intrige,
relacije, zbivanja, sukobe i postupke unutar
borbe za prevlast, za političku i vojnu dominaciju
u Zemunu kao graničnoj oblasti početkom Drugog
svjetskog rata – gdje se kao glavni faktori
pojavljuju njemačka okupaciona uprava,
predstavnici NDH koja poseže za Zemunom kao
sanjanom „istočnom granicom“, još ilegalno
djelujući partizanski pokret, ravnogorski
četnički pokret, te tek formirana kvislinška
srbijanska vlast (naravno, sa pojedinim likovima
kao svojim eksponentima). Atmosfera napetosti,
zamršenosti, latentnih ili otvorenih
netrpeljivosti i tajnih špijunskih misija
majstorski je evocirana kroz razvijanje
fabulativnog toka i kroz profiliranje glavnih
likova romana i njihovih odnosa – pri čemu su u
prvom planu tri lika koja će formirati i ljubavni
trugao: Novak Maričić, mladi talentovani
intelektualac, prevodilac za njemački jezik, te
Karen Frost i Monika Vranić, njemačka i hrvatska
novinarka, obje na zadatku u Zemunu. Među sjajno
uobličenim likovima treba istaći još Unzihtbara
(„Nevidljivog“), fantomsku gnomsku figuru
pripadnika lokalnog pokreta otpora (kasnije
partizana), zatim Huga Bosa, slavnog njemačkog
dizajnera i modnog kreatora, Grozdu Čukman, ženu
sumnjivog morala, švercerku i smutljivicu,
Novakovog oca i brata, Monikinog brata, usataškog
zločinca rojnika Tomića itd.
Čini se da sadržaj nije
slučajno stavljen prije početka teksta (a ne na
kraju): kompozicija je „alfa i omega“ ovog
projekta. U prvom krugu tekstova autor nas uvodi u
radnju predstavljajući glavne likove i
oslikavajući njihove kontakte i relacije u
maniru kratkog pregleda ili novinskog izvještaja;
drugi krug se, pod naslovom „Ljudi, ljudi“,
„monografski“ koncentriše na biografije i
profile glavnih likova; treći ciklus sačinjavaju
pojedinačni iskazi ili monolozi desetine
likova, dati u sklopu istrage (bilo novinarske,
bilo policijske); zatim dolaze dvije kratke
„reportaže“, kao uvod u feljtonistički
koncipirani segment pod naslovom „Ljubavne
novele“ (gdje se posljednji, treći tekst, „U traganju
za iščezlim V“, organizuje kao neka vrsta
dinamičnog raspleta, dramski situiranog i sa
„podijeljenim“ ulogama u vidu inicijala, bez
imena likova) – da bi se u funkciji epiloga na kraju
prenijele „vijesti“, kao kratki izvodi iz štampe
(iz kojih ćemo tek saznati „ono najvažnije“, šta se
na kraju desilo s pojedinim likovima).
„Prislonjenost“ uz
publicističke „izvore“ i sažetost,
provokativnost, sadržinska intrigantnost i
formalna simplificiranost jezika štampe
omogućuju Marojeviću da se vrlo produktivno
poigrava sa elementima literarizacije – kako na
leksičkom i sintaktičkom mikroplanu, tako i na
stilističko-kompozicionom makroplanu
romanesknog teksta. Tako do izraza dolaze
sažetost i sugestivnost jezika, s mjerom
korištena očuđenja i oduhovljenja iskaza (kao
neka vrsta metaforičko-simboličkih „začina“), kao
i „montažerski“ zahvati u kompoziciji – gdje se
otvaraju brojne mogućnosti preraspodjele
akcenata: ponavljanja pojedinih sadržaja kroz
promjenu vizure iz koje su viđeni
(„rašomon-efekat“), sadržinsko ili
smisaono-značenjsko nadograđivanje onog što je u
„prvom namazu“ teksta bilo propušteno ili samo
nagoviješteno, odgađanje raspleta i epiloga kao
faktor pojačavanja dramske napetosti, postupno
profiliranje i artikuliranje likova (po
principu – „ne dodaj priči ni karakterizaciji
ništa unaprijed“), i napokon „krojenje“
kompozicionog mozaika kao svojevrsnog rebusa,
sa konstelacijom gradivnih elemenata u kojoj se ne
može odmah prepoznati konačna slika, odnosno
forma „odijevnog predmeta“ na kojem autor, baš kao
krojač, sve vrijeme radi.
Stalna promjena vizure
pripovjedačkog subjekta ne samo da omogućava već i
nalaže autoru konstantno prikrivanje i
ironiziranje vlastite „sveznajuće“ pozicije:
uvijek se onome šta i kako određeni subjekt govori,
odnosno izražava mora kao naspramni suprotni pol
postaviti šta i kako on ne može kazati ni izraziti
– pa tek onda u konstrukciji teksta tražiti novu
vizuru, novi ugao iz kojeg se to što „zasad
nedostaje“ postepeno raskriva čitaocu. Upravo je
ta „nedorečenost“, i u sadržinskom i u
semantičko-izražajnom smislu, „Arijadnina nit“
kojom smo vođeni, postavljena vještom rukom
dizajnera Marojevića, od početka do kraja teksta.
Emocionalni i značenjski naboj što ga nose oni
„najeksplozivniji“ sadržaji (epizoda ubistva
bračnog para Frost i ranjavanja njihove kćerke;
epizoda ustaškog klanja zarobljenika u autobusu;
dramatičan put Unzihtbara i Monike; očitovanja
sudbinske ironije u epilogu teksta) biva najprije
prividno smanjen i potisnut hladnim žurnalističkim
jezikom izvještaja – da bi potom, „ponavljanjem
teme“ iz neke druge vizure ili samim
kompozicijskim poentiranjem, bio naknadno
odnosno posredno pojačan.
Ovakav pristup raskriva
generalni negativan stav prema historiji kao
smetljištu (ideja, zabluda, predrasuda, niskih
strasti, instinkta) – na „uređivanju“ kojeg
naknadno radimo kako bismo kao zajednica
(skupnost, kolektivni identitet) opravdali
nepodopštine i zločinstva na kojima je,
manje-više, utemeljen svijet u kojem živimo i kako
bismo pribavili za sebe i, još više, za dolazeće
naraštaje neophodnu dozu samopoštovanja
(neophodnu da bi se moglo rasti i da bi se moglo
padati, i ubuduće, uvijek iznova, u začaranom
krugu posrtanja i stradanja).
Za Marojevića se već na
osnovu iščitavanja romana „Šnit“
(pretpostavljamo, naime, da ga čitalačka i
kritička javnost u BiH tek sad upoznaje) može reći da
je slobodan i originalan stvaralac, izuzetan
stilista i intelektualac bez ikakvih ideoloških
predrasuda; u našoj „postkataklizmičnoj“ tami
može se učiniti dragocjenom i sama pojava takvih
ljudi na književnoj sceni, koji mogu producirati
književna djela u ovom duhu: čisto, precizno,
nepretenciozno, zanimljivo, duhovito – i, uza sve
to, kritički nabrušeno.
nazad
|