|
O knjigama
Bojan Bogdanović
PRIČE KOJE SU NEDOSTAJALE
(Adnadin Jašarević: Kuća bez prozora, „Zalihica“, Sarajevo, 2009)
|
Neophodno je sagraditi novi svijet, onaj koji
bi mogao sadržavati mnoge svijetove, koji bi mogli
sadržavati sve svijetove... |
|
Potkomandant Markos, vođa
zapatističke
nacionalno-oslobodilačke vojske |
|
Svijet u kome živimo
neiscrpan je melting-pot beskrajnih mogućnosti.
Stvarnost koja nam se dešava, samo je jedna od
beskonačnih varijanti na slici Velikog Igrača.
Moguća je, pa i još vjerovatnija, zaigranost naših
vlastitih sinapsi, čija se promiskuitetna
priroda magično ostvaruje pod okriljem starog
šizofreničnog boga Hypnosa..
La vida es sueno,
kaže španski pjesnik. I vice versa, varira na
zadatu temu naš autor: San je život! U tom smislu –
Pjesniku je sve dozvoljeno, pa i posumnjati u
realitet priče (contradictio in adjecto)
Poa, Melvila, Stokera, Šelijeve... a zatim ga
nadograditi/usmjeriti u potpuno neočekivanom
pravcu, principom – šta bi bilo, kad bi bilo...?
– Kada bi, umjesto pod
morem, Mobi Dik vrebao pod ustalasanom crnicom
zemljom, a ludo uporni Ahab ga i tu pronašao i priveo
moru, njegovom/svome jedinom poznaniju...
– Kada bi strašni
Minotaur, umjesto metaforično podvojene
mitološke zvijeri, personifikovao znanje,
početak i kraj, bezvremeni entitet koji sve zna i
pamti sve što se dešavalo, od Utnapištima preko
Ašure Mazde, pa do dana današnjih. Onaj koji može
materijalizovati Levijatana i Behemota i
pridružiti im se u trojstvu Božijih zvijeri, tih
čarobnih riječi što jesu suština čovjeka, Božijeg
djeteta...
U maštovitoj lepezi
književnih junaka usmjerenih prema hipotetičnim
(paralelnim?) budućnostima, kojima se inače, čak i
u „otkačenoj“ fantastici, rijetko ide, a koje bi i
sam Embrouz Birs nazvao „snovima ludog filozofa“, u
ovoj knjizi našli su se i Prometej i Robinzon, Poov
gavran, zatim veseli duo iz La Manče, onda Herkul
Poaro, vlasnik malih sivih ćelija, Frodo Begins,
prstenonosac i anti-Faust (kako ga naziva autor
priče)...
Po jednoj
Aristotelovoj ideji, oživljavajući tuđe
poetizovano iskustvo, pjesnik priziva prošlost
koja je budućnost. Jer, ako se imitativnom
reprodukcijom ponovo stvaraju prauzori, slika je
most koji želja postavlja između čovjeka i
stvarnosti. I onda nije nikakvo čudo tvrdnja, da je
pjesnik – dijete koje pušta na volju svojim
najdubljim i najprirodnijim težnjama,
profesionalni imitator. S tim što imitacija
postaje originalna kreacija.
Posmatrajući događaje
na njihovim različitim nivoima, autor, koji je u
ovom slučaju „filozof sa osjećanjem za psihološko i
poetsko“, uočava manjkavost datih konstanti u
svojoj mladalačkoj lektiri, te upućuje čitaoca na
moguće/željene pravce dešavanja. Iznenađujućom
fleksibilnošću imaginacije on vješto dozira
reduciranje nekih detalja, izbjegavajući tako
višak kazivanja, što je inače uobičajen prigovor
ovom žanru. Lepršavo pripovijedanje ni u jednom
trenutku ne zaprijeti zadatoj fabulativnoj
supstanci. Na svima nam poznatoj matrici dragih
priča iz mladosti, ostali su noseći elementi, uz
čiju pomoć prepoznajemo autentični ambijent –
pretekst, na koji onda biva dodat imaginativni
implant. Dakle, tehnika koja bi se mogla svesti pod
fantazmički konstruktivizam.
Izuzetno kreativnom,
čak elegantnom nadgradnjom već poznatih obrazaca
(ukoliko se na terenu fikcije uopšte može
govoriti o nekim obrascima), čitalac neosjetno
biva naveden na preispitivanje književnih,
društvenih, psiholoških, pa i vlastitih datosti,
što ga logično odvodi na zaumne, imaginativne
izlete.
Osim već pomenute
inovativnosti, uočljiv kvalitet je besprijekoran,
čak elegantan pripovijedački stil, što je dosta
rijetka pojava u ovoj književnoj vrsti. Jezička
supstanca iz koje su priče rađene izaziva osjećaj
manirizma, onog pozitivnog, i što je
najvjerovatnije, vješto planiranog efekta.
Da bi priča bila
interesantnija, očito je da ovaj autor nema problem
sa onom vječnom Frojdovskom dilemom: eskapizam ili
ne? On je evidentno na liniji zagovornika
književne fikcije (u ovom slučaju je fikcija na
fikciju) kao bjekstva od svakodnevnog sivila
svijeta. Time potvrđuje Frojdovo zagovaranje
književnosti na eskapističkoj osnovi, kao nužnu
sublimaciju frustriranog pisca-sanjara, koji
nesebično stvara sanjarije i za nas ostale.
Svako čitanje je
psihoanalitičko dekodiranje, ne samo teksta,
nego kroz njega i samoga autora, a onda i
sociopolitičkog i sociofilozofskog konteksta u
kome je radio ono što je radio. Po toj logici,
naravno, tek pisanje jeste suštinsko dekodiranje,
ali ovaj put introspektivno-ekstraspektivno, što
znači sučeljavanje sa sobom (voljnim ili ne), i
podvrgavanje okamina uvriježenih u simbolu i
mitu, u svakoj priči ponaosob, onom hipotetičnom.
I sve to uz maksimalni lux interior, i svu onu
tminu i sjenu poetske duše, iz koje vrebaju čudni
ishodi.
– Šta ja hoću?
Ništa. Da to kažem. I da ti to primiš k znanju. Već je
bilo takvih pokušaja s moje strane, i zato znam da
to nije moguće...
(Ovo pismo Elze
Aragonu... Aragornu?, moglo bi biti sasvim
odgovaruća poslanica A. J. čitaocu, a
istovremeno, rezignacija i pokušaj pojašnjenja
vlastitog književnog putešestvija).
Fantastičke proze
sabrane u „Kući bez prozora“ definitivno
profiliraju A. Jašarevića kao majstora
fantastike i fantazmagoričnog. Talenat u ovom
prilično deficitarnom žanru, autor je iskazao i kao
pisac, utemeljitelj i glavni i odgovorni urednik
„Prometeja“, prvog bosanskog almanaha za
fantastiku, kao i autor brojnih fantastičkih tabli
stripa.
Jašarevićeva
pripovijedačka vizura je oštra, bez imalo
fabularnog pretjerivanja i raspričanosti, te je
usredsređenost pripovijedanja upravo onaj momenat
na koji treba obratiti pažnju. Oneobičavanje je
osobina fantastike, ali je ono ovdje postavljeno na
glavu tako što je namjerno izbjegnuta, ovoj vrsti
svojstvena, narativna struktura, a na račun
forsiranja arhaizovane precioznosti. Književne
i teorijske matrice gurnute su u drugi plan jednom,
na prvi pogled, haotičnom strategijom
pripovijedanja, da bi se negdje na kraju (ili
nedugo poslije čitanja) hijerarhijski poredak
pročitanog uspostavio sam od sebe, a razriješenje
(baš kao kod A. Kristi) stiglo vještim poentiranjem.
Ono što bi se moglo
zamjeriti, izvjesna je fluidnost likova koji se
naziru kroz „zatamnjenu blendu“, maglovito. Autor
se vjerovatno oslanja na učitanost onih za koje
piše, pa tako ne osjeća potrebu za bilo kakvim, pa
čak i neophodnim, eksplikacijama. Na kraju,
čitanje ipak završavam sa jakim osjećanjem
usklađenosti i preciznog odabira priča, na prvi
pogled nespojivih po bilo kojoj logici ili
književno-teorijskoj praksi (pa i fantastičkoj), u
istu ravan, odnosno knjigu.
Time sam se, mislim, primakao onoj Paskalovoj ideji
o simetriji, koja se osjeća ili podrazumijeva, a o
kojoj se govori samo kad je nema. Sudbine
stanovnika „Kuće bez prozora“ teško da se mogu se
ukrstiti na bilo koji način, osim poetskom
imaginacijom.
U ovom „slučaju“, to je
fluidno osjećanje neizbježnosti sudbine, koje,
kao lajtmotiv, provijava kroz sve radnje i
misli stanovnika „Kuće“, vezujući ih u
zajedničkoj misiji potrage za „Zlatnim runom“,
odnosno postizanju mjere/simetrije u prihvatanju
neminivnog, na samim temeljima svoga bića.
nazad
|