|
Iz novih knjiga
Radomir Bajo Jojić
KROZ STARA PREDIVA
(„Miroslav”, Beograd, 2009)
Prikralo se Sunce planini i brdima,
pa kao da hoće da se sakrije od dana i da prenoći tamo, iza brda, u
neznanici i prostoru Suncu za odmor. Povuklo za sobom dnevnu
svjetlost i odnosi je nekom drugom svijetu za pogled, a nama
ostavi blagi mrak i tamu. Neka ga neka, moraće ono jope, iza druge
planine, da se vrati i obasja vidokružje i da osvijetli sebi i
drugima vidike. Nije mi što Sunce ode jednom no svaki dan skoro
istom putanjom, nekad više, nekad niže, a na brdo, a za brdo,
osvijetli, pa nas ostavi u tami. Ponavlja svoj ritual i opet ga
ljudi ne grde, nego mu se svaki put obraduju kad se pojavi.
Izuzetno ga grde, kad preko ljeta udulji i po vazdan ostane gore
visoko pa ugiši, reko bi čovjek da će daniti. Upiždri, brate, kao
ogromna logorska vatra, pa ne da prići božija jara. Toliko sija
da ga ni očima ne možeš pogledati, nego jadne odma zasuze. Stari
su govorili da je kiša jedna blagodet, a Sunce daje sto
blagodeti. Zna da ogrije i preznoji i najzimomornije i da
rashaljini i one uporne sa pretjerivanjem u odijevanju.
Ponekad i Mjesec noću izbije, iza Postola, bez trunke vjetra.
Učini se kao da je ostalo dijete od Sunca, pa zaostalo na nebu i
kradom ide putanjom Sunca. Ni Mjesec nešto nije stalan, nekad
manji, nekad veći, nekad cio. Malo se bolje vidi kad je cio. Sve što
je mračnije Mjesec bolje sija. Lako mu je da se baškari, kad mu
Sunca nema. Prate ga zvijezde, kao da su nasijane po plavom svodu,
pa bljesnu i žmirkaju, a nekad, da li od radosti ili srama, omakne
im se, pa kao da se otkinu od svoda, pravac nama na zemlju. Utisak je
da u svojoj brzini ne uspiju dovatiti tlo, brže ih nešto istroši
i satre.
Zvijezda „kiridžinica” se izvrgla
iza planinskih vrhova i prostire svoje zrake, koji razgone mrak i
tamu, pa pridocnjeli putnici i povratnici iz mlina lakše
osvajaju krivine i okuke, pune prepreka i ždrijela. Zveckaju
potkovi o kamenje, sa povremenim prskanjem varnica. Dekaju
kiridžije natovarene konje, koji šire vonj konjskog znoja i
pare koju izbacuju kroz nozdrve. Uduljio se i upružio put, a valja
stići kući, gdje jedva čekaju da se zamijesi pogača od svježeg
brašna, mljevenog na potočari. Taman kad rasamare konje i kad ih
istrljaju suvijem sijenom i uvedu u toplu štalu utoliko će i
prijesna pogača stići na sto sa punijem pljatovima sira i
skorupa. Izvađena glavica kisjelog kupusa, isječena unakrsno,
na pjevčiće, posoljena krupnom soli. Na mau – pun bokal rumena
rasola. Kad se obave svi poslovi, opkoli se sinija, sa
redosledom po porodičnoj navici. Domaćin izlomi vruću pogaču,
pirunom išaranu i pred svakog, skoro jednake, komade stavlja. Oni
gladniji mu još iz ruke uzimaju, ne mogu da sačekaju. Puši se
pogača. U dodiru sa vrućom pogačom, skorup se kravi i omogućava
da bolje prionja sir prljo. Domaćica prinese pečene
kumpijerove kriške. Ne zna se sa koje su strane žuće. Shvatila
domaćica – kolika je god pogača za svu čeljad da će biti malo, pa
ispekla dosta kumpijera.
Sigurno ste osjetili da sam zaturio
stare riječi negdje u atulama i navrndžo ih iza čatme u
budžacima i magazama, pa zbog starine prebrinule za skorom
upotrebom i ranijom navadom da se njima služi u govoru. Opučih se
tražeći riječi na koje smo se bili obikli a sada ih
bogobojažljivo koristimo. Satrijeh se jureći po mislima i
sjećanjima da iščeprljam bisere govora i da ih urabošim da ne
skapaju, no da ostanu za uporuke sa današnjim modernim i
savremenim. Zakanjavao sam se varenikom iz cice da mi se grlo ne
osuši i da mi se ne zamanta u glavi, pa da kumim za pomoć. Desi mi se
da pobrkam izgovor i da doturam i gdje ne treba, pa moram da se
zaričkam i da kolutam po neviđelicama da se snađem. Ponekad se
poprisjetim i u mislima mi prava gangula. Poneke riječi mi
ugrabe i ujave mi se u pamet, pa se prosto lecnem od sramote što ih
češće ne koristim. Počnu suze da mi bure niz obraze i sav se
ubarusam, ko malo dijete, kad se sjetim nepravde i zaturanja, a
vazda bi mogao da mi se jezik odvrze i da zaćarlija đedovim
govorom. Čini mi se ništa nas nije nagnalo i nije bilo dreke da
nas neko podmorava nego oćemo da smo modernisti. Dosle smo
činjeli pogreške i tako smo proturali dane, ali mi se čini da
puče glas o tome kako smo do sada oskudijevali i bili šokani zbog
izvorišta. Možda mislim da dobro navlačim britkost govora i
kalaišem po starom, kao da podmazujem. Ako počnem da suvomeđim i
tutkalim mantraka ću išta moći pošlje učinjeti.
Dok sjedim na kladi pored čečara i
razmišljam, skanjujem se da krenem, kad naiđe Poleksija,
ubrađena bijelim čemberom. U jednoj ruci nosi nožice, a na
ramenu trubu sukna. Ide za njom dijete u đudi i u ruci nosi
zavežljaj pun šušbine – valjda Poleksija hoće da nasadi kvočku u
onoj suvomeđini što su joj prozori podapeti ovčjim buragom, a na
ulazu uvezana ponjava umjesto vrata. Poleksija obula telećake.
Bijele se vrnčanice, sigurno ih zimus mazala klakom da
pobijele na mrazu. Dijete nosi neke vreške opanke, pa se od rose
skoro obrnuli na gore. Livade se okitile cvijećem, zađerdanile
cvjetnim đinđuvama i upriličila ljepota za besjedu i
razmišljanje i sjećanje na prošlost u sadašnjosti. Bogat je
čovjek koji ima sadašnjost i prošlost u srcu i mislima.
nazad
|